Najtužnija ispovijest jednog ostavljenog psa: Evo zašto izgledam kao starac, a imam samo 4 godine

Napuštanje pasa od strane neodgovornih vlasnika je sve češća pojava. Oni ih ostavljaju na ulici gdje psi budu prepušteni sami sebi, bez hrane i izloženi teškim vremenskim uslovima. Pored tog, često nailaze na prolaznike koji ih tjeraju i tuku.
U nastavku pročitajte ispovijest jednog takvog psa.

„Ja sam Frodo, njemački oštrodlaki ptičar, star 4 godine. Nekada sam bio nečiji pas, ali to je bilo toliko davno da se više i ne sjećam. Imao sam svoj boks, kućicu i jednu malu gumenu kost. Lijepa sjećanja potisnule su teške godine koje su uslijedile.
Dobro se sjećam samo dana kad sam ostavljen, ali ne bih o tome…

Taj osjećaj napuštenosti i danas je jednako snažan kao prvog dana, iako sam davno prestao da sanjam svoju kućicu i da se nadam da će se vratiti po mene. Znam da sam lutao od zgrade do zgrade, cvileći od gladi za komad hljeba.
Negdje bi me nahranili, negdje bi me tjerali i gađali kamenjem.
Znali su da prođu dani da ne pojedem baš niša, da ne popijem kap vode. Bilo je i dana kad bi me neka djeca mazila, donosila mi hranu i vodu, pravila sklonište kod zgrade dok me njihovi roditelji ne bi otjerali… Govorili su da sam prljav i bolestan i da ću ih zaraziti. Djeca bi plakala, ali ja bih na kraju uvijek morao da odem…

Sve u svemu, i dalje sam vjerovao ljudima… Nekako sam znao, po svim dobrim rukama koje bi me nekad nahranile i pomazile, da ima još dobrih ljudi. zato sam prilazio svakome. Zbog tog povjerenja, slomljeni su mi svi zubi. Nisam mnogo mario, ionako ih nisam previše koristio, a i to malo hrane što nađem sam naučio da odmah progutam.
Ko god bi pružio ruke ka meni, ja bih došao. Nemaš problem sa nepovjerenjem kad više nemaš šta da izgubiš.

Tako sam došao i u njihove ruke. Namamili su me ponuđenom salamom. A i da nisu, ja bih opet došao. Nahranili su me, napojili i vezali za drvo. Mislio sam da hoće da brinu o meni i da mi pomognu pa sam srećan zaspao radujući se sutrašnjem danu i njihovom dolasku.
Nisu došli. Ni dan nakon toga. Boljele su me šape, bile su ogromne i natekle od popinog praseta, pa sam samo legao i čekao smrt…

Umjesto smrti došli su spasioci. Odvezali su me i dali mi da jedem i pijem. Poslije su me nježno podigli u naručje i odnijeli kod veterinara. Konstatovao je dehidrataciju i izgladnjelost. Očistio mi je šape i izvadio popino prase.
Odveli su me u dvorište sa kućicom. Nemam boks, ali imam kućicu. Već sam osnažio i vučem svoje drugare kada šetamo.
Kada pričaju o meni, govore da bih bio pravi pas za seosko dvorište.

Izgledam kao starac, a imam samo 4 godine. Nisam kriv što me je život namučio. I dalje vjerujem ljudima i tražim nekoga kome ću pokloniti svu svoju vjernost i ljubav, da ga čuvam do kraja života. Zauzvrat ne tražim mnogo. Ne trebaju mi neki posebni uslovi. Samo da više nikada ne budem ostavljen…“
Priču o Frodu poslali su volonteri NVO Spas iz Podgorice.

Podijelite ovo sa prijateljima:




You may also like...