PRIČA O GRČKOJ: Najbolja za odmor unatoč krizi, njemačkim tabloidima i hrvatskim medijima

Grčka je unatoč svemu što joj se događa, s Ciprasom ili bez njega i dalje najbolje mjesto za odmor na Mediteranu. Da, da, definitivno bolje i od Jadrana

Taman kada je izgledalo da je drama oko grčke krize gotova, odnosno preciznije, odgođena do daljnjega, premijer Aleksis Cipras je suočen s pobunom u stranci i prezirom vlastitih izigranih birača odstupio i zakazao nove izbore već za rujan. Cipras se na provjeru vlastite popularnosti odlučio nakon što je u pregovorima podvio rep i popustio njemačkom ultimatumu, ignorirao volju vlastitog naroda kojega je sam pozvao da na referendumu odbije brutalni njemački pritisak i rigidne mjere štednje te pristao uvesti Grčku u 100 godina odricanja i siromaštva. Parlament je na koncu izglasao skidanje gaća u zamjenu za treći paket pomoći, a Nijemci su odmah zgrabili turističke zračne luke na grčkim otocima i pokazali kako će stvari teći dalje i o čemu se tu zapravo sve vrijeme radi.

Zdušno u ovoj priči navijam za Grke. Ne za prevrtljivog Ciprasa, nekompetentnu Sirizu ili bilo koju od grčkih još gorih političkih opcija, nego obične Grke, beskrajno topao, prijateljski nastrojen i šarmantan narod u čijem gostoprimstvu uživam svakoga ljeta već 15 – ak godina, koliko redovito obilazim fantastične egejske i jonske otoke. Navijam za one Grke koji znaju uživati u životu, a kojima dio najnadrkanijih Europljana ljubomorno predbacuje da su neradnici koji su živjeli debelo preko svojih mogućnosti. Sigurno nisu svi, možda neki i jesu, ali barem su u tome znali uživati, a taj dar nije urođen svakom.
Prateći grčku ekonomsku dramu koju je podebljala i ova nova izbjeglička, u kojoj su Grci prepušteni sami sebi i gdje im Njemačka neće prisvojiti sve te Sirijce, Kurde i Iračane kao što im je maznula aerodrome, sjetio sam se jedne slične situacije.Uz to, neovisno o principjelnim simpatijama za slabijeg, kada su na drugoj strani Schäuble, Merkelica, Draghi i ostatak te bezlične, bezdušne i sterilne političke, birokratske i bankarske ekipe izbor je stvarno lagan. U krajnjoj liniji, znam da bi se bez problema mogao uz meze zapiti s Varufakisom i da mi uopće ne bi bilo dosadno. SaSchäubleom? Budite ozbiljni, ni Schäuble ne bi pio sa Schäubleom…

Nema tome tako dugo, bilo je to prije tek desetak godina, kada jeEuropsku uniju, ali i čitav svijet potresala kriza u kojoj je baš kao i sada s ovom aktualnom grčkom, jednu od glavnih uloga igralaNjemačka. U sklopu neke od akcija vraćanja životinja u staništa iz kojih ih je čovjek istrijebio, Slovenija je Italiji darovala nekoliko medvjeda koji su pušteni u divljinu Dolomita. Akcija je popraćena euforično, svi su bili sretni što je priroda bogatija za vrstu koja tamo i pripada, i što je Europa još jednom pokazala koliko je napredna, civilizirana i spremna činiti dobro ljudima i životinjama.

Sretni su, barem se tako činilo, bili i medvjedi, a jedan je tako veselo krenuo na put uvjeren da je riječ o uniji bez granica i da je šuma – šuma, a ljudi – ljudi, pa kad ga vole u Sloveniji i Italiji što ne bi i drugdje. Bruno, kako su ga nazvali mediji, prešao je najprije iz Italije u Austriju pa lagano, klipete, klapete, s noge na nogu, istraživao tirolske šume i planine, a putem bi, razumljivo, i ogladnio, pa kako nije uvijek na raspolaganju bilo divljači pojeo bi tu i tamo kakvu ovcu.
Uglavnom, unatoč vapajima ljubitelja životinja iz čitavog svijeta, pa i same Njemačke, da je medvjed takav kakav je, jebiga, životinja je to, zvijer dapače, da ne razumije najbolje što, kada i gdje smije jesti, a što ne, i da treba naći neki pristojan način kako ga maknuti od naselja i domaćih životinja, Bavarci su Brunu bez milosti ubili i hvala, doviđenja, pa ti medvjede navrati opet kad si tako rastrošan da bacaš hranu i trošiš uludo resurse. Legendarna je postala izjava jedne od vodećih njemačkih aktivistica za prava životinja koja je tada osudila ubojstvo Brune doslovno ovim riječima: – Pa dobro, zar mi Nijemci moramo baš svaku krizu i problem riješiti tako da nekoga ubijemo?Seljaci su malo njurgali, nije im to bilo baš jako drago, ali uglavnom su imali razumijevanja za gladnog medvjeda. Stvari su se, međutim, ozbiljno zakomplicirale kada je Bruno, ništa ne sluteći, ušao uNjemačku, i to kao prvi medvjed nakon 170 godina, pa istražujući bavarske šume nastavio s prehrambenim navikama koje su uključivale i domaće životinje. Ponekad bi, optuživali su ga Nijemci, ubio kakvu ovcu iz čistog sporta i obijesti, i ne bi je čak ni pojeo. E, tu se već digla strašna vika i galama, narušen je red i poredak, loše se gospodarilo s resursima, a znamo da u tim krajevima opraštaju štošta, ali red, poredak i štedljivost im ne dirajte.

Njemačka koja je imala vodeću ulogu u grčkoj krizi nije, naravno, odoljela cipelariti i maksimalno ponižavati već polumrtve Grke koje čeka vječno siromaštvo na veselje i sreću kreditora, njemačkih tabloida, ali i bezumnijeg dijela hrvatske javnosti koji je na rijetko degutantan način uživao u grčkim mukama. Prezaduženi Grci dobili su novu posudbu tek da bi vratili stari dug, oprošteno im nije ništa, premda oprost dijela duga sada zagovara i MMF, standard će im se srozati na razinu indijskog, a od svog tog novca vidjet će vrlo malo. Kao uostalom i do sada. U dva navrata u kojima je Europska unija, čitaj Njemačka, „spašavala“ Grke od bankrota, a zapravo je novcem svojih poreznih obveznika sanirala i spašavala ugrožene njemačke i francuske banke, od oko 230 milijardi eura koje su joj tobože bili namijenjeni, Grčka je vidjela tek 27 milijardi za potrebe funkcioniranja države.