Supervoće: Trešnje koje uspijevaju na -40 C!

Osim što su prilagođene ekstremnom vremenu prepune su antioksidansa i odlične za kuhanje

Uzgajaju se u kanadskoj preriji, a mogu preživjeti i temperature do -40 celzijusa po zimi, kao i dugotrajne suše po ljeti. Prerijske trešnje, kojima se stanovnici Saskatchewana tako ponose, trpkije su od trešanja kakve ima većina svijeta. Tijekom termičke obrade zadržavaju ne samo inenzivan okus, već i izrazito crvenu boju.

Sorta je to po kojoj je provincija Saskatchewan poznata, a mnogi farmeri u divljinama uzgajaju upravo stablja (tj. grmlje) trešnje. Svaki kafić, restoran i zalogajnica, piše BBC, u svojoj ponudi ima nekakav proizvod od prerijske trešnje, ponajviše u obliku slastica, no voće se može jesti, kažu lokalci, direktno sa stabla.

Patuljasti grmovi bogati su crvenim plodovima između početka srpnja do kraja kolovoza, a krase ih i prekrasni cvjetovi.

– Oni koji su najviše oduševljeni što ovdje imaju svoju sortu trešnje su doseljenici sa istoka Europe – kaže Bob Bors, koji se na sveučilištu Saskatchewan bavi temom migracija.

Upravo je on na čelu programa koji se bavi uzgojem (i modifikacijom) ove trešnje, ali u drugih vrsta voća i žitarica kako bi se prilagodile hladnim i oštrim uvjetima sjevera.

– “Prairie Fruit Genebank” (PFG) osnovan je uz pomoć fondova za razvoj agronomije s ciljem očuvanja i ojačanja sorti voća koje su specifično prilagođene životu na preriji. Mnogi su često iznenađeni raznolikošću i bogatstvom sorti prerijskog voća koje opstaje usprkos duljini i žestokim uvjetima naših zima, kao i ograničenjima naših toplih sezona – piše na stranicama ADF-a.

– Mnogi ne razumiju kakvo je čudo ova malena trešnjica. Raste i uspjeva na mjestu na kojem se mislilo da nema baš nikakve šanse – kaže Bors o sorti koja je prepuna šećera, antioksidansa i lako se konzervira.

Lokalci tvrde i kako su čarobno ljekovite, a osim što ih jedu svježe i od njih rade slastice, njihov sok stavljaju u kuhana jela, pive i vino. Nastanak prerijske trešnje premetnuo se u lokalnu legendu. Za to je zaslužan dr. Les Kerr, kojeg iz milja nazivaju ocem trešnje.

– Već početkom šezdesetih sadili smo posebnu sibirsku sortu trešanja koja je donesena iz sibirskog Botaničkog vrta, no čak niti one nisu uspjevale, a nikome se nije dalo križati ih sa još izdržljivijim sortama jer su naprosto mislili da nema šanse da prežive ovo vrijeme. No nitko nije znao da je Kerr, koji je strastveno volio hortikulturu, sam iz svog doma, uz pomoć malih subvencija, razvijao vlastiti program – kaže Bors koji Kerra opisuje kao nadasve “znatiželjnog” čovjeka.

Kerr je “za zimu” prilagodio i određene sorte jabuka, lješnjaka i bresaka, ali prerijska trešnja je njegov najveći uspjeh. Osim što su trešnje izrazito izdržljive, veličinom ploda i stabla su idealne za mehaničko ubiranje plodova što je, Kerr je znao, tajna uspjeha na tržištu.

Kroz nekoliko generacija gotovo nejestive plodove doveo je do savršenstva, a pojačao im je izdržljivost time što ih je oplemenio svojstvima grmlja koje je kao zaposlenik države sadio po preriji kako bi smanjio mogućnost erozije tla, vjetra i poplava.

Na kraju svog životnog vijeka više nije mogao skrivati uspjeh. Oko svoje bolničke postelje okupio je prijatelje i kolege kojima je otkrio gdje su na njegovom imanju razasuta stabla trešanja. Na temelju njegovih trešanja fakultet je dobio financijsku potporu s kojom može nastaviti i usavršiti program, te stvoriti voćku koja je sada zaštitni znak i izvor prihoda mnogih stanovnika Saskatchewana.

O Kerru svojim posjetiteljima tijekom tura pričaju i vlasnici voćnjaka poput Deana Kreutzera koji je sa suprugom napustio IT biznis kako bi se posvetio uzgoju trešanja. Upravo je on organizirao pripremu 500 trešanja prekrivenih čokoladom za posjetu princa Phillipa i kraljice Elizabete povodom njihove posjete 2005. godine.

– Kerr je bio čovjek s vizijom, mi smo samo tehničari koji rade po njegovom planu i programu – kaže Kreutzer.